Habsburške nasljedne zemlje

Habsburške nasljedne zemlje (njem. Habsburgische Erblande), također i Austrijske nasljedne zemlje (njem. Österreichische Erbländer), naziv je za niz zemalja unutar Habsburške Monarhije kojima su Habsburgovci vladali po nasljednom pravu.

Austrijske nasljedne zemlje, uključujući i neke nehabsburške posjede iz 1512. godine.

Među te zemlje ubrajaju se:

Od 14. do 16. stoljeća Štajerska, Koruška i Kranjska zajedno su činile Unutrašnju Austriju (njem. Innerösterreich).

Područja Burgundije koja je ženidbom zadobio car Maksimilijan I. nisu se ubrajala među nasljedne zemlje.

Od uvođenja tzv. „obnovljenog ustava“ u Češkom Kraljevstvu, među nasljedne zemlje obično se računaju i Zemlje Krune sv. Vaclava među Habsburške nasljedne zemlje. To su bile:

Lužica je prešla pod vlast Saske već 1635., a veći dio Šleske osvojila je Pruska između 1740. i 1742., te je, uz Češku i Moravsku, kao Habsburška nasljedna zemlja ostala samo Austrijska Šleska.

Ostala područja kojima se u različitim povijesnim razdobljima upravljalo izravno iz središta Monarhije nije se nazivalo nasljednim zemljama. 1849. za sve zemlje kojima se upravlja iz Beča bit će uveden naziv Krunske zemlje, nakon Austro-ugarske nagodbe i stvaranja Austro-Ugarske Monarhije, taj se naslov koristio za sve zemlje austrijskog dijela Carstva, to jest sve one koje nisu pripadale Zemljama Krune svetog Stjepana.

Dalmacija, koju je car Franjo I. dobio mirom u Campo Formiju (1797.), nije bila nasljedna zemlja, ali su ju smatrali takvom, jer ju je car tobože dobio od Napoleona osobno (u ime odštete za druge zemlje koje je morao ustupiti). Pojedine talijanske pokrajine te Hrvatska i Ugarska nisu se nikada ubrajale u austrijske nasljedne zemlje.[1]

Vidi još

uredi

Izvori

uredi
  1. www.enciklopedija.hr pristupljeno 15.1.2019.