IHF Svjetsko prvenstvo u rukometu
Za žensko takmičenje, vidite članak IHF Svjetsko prvenstvo u rukometu za žene.IHF Svjetsko prvenstvo je međunarodno rukometno natjecanje u kojem se natječu muške rukometne reprezentacije. Prvo svjetsko prvenstvo organizirano je 1938. godine u Trećem Reichu, nakon čega je uslijedila pauza do 1954. godine, kada je Švedska organizirala drugo po redu prvenstvo. Službeni organizator turnira je IHF, međunarodna organizacija osnovana 1946. godine, a isti se, od 1993. godine održavaju svake dvije godine; do tada su se turniri održavali u neravnomjernim razmacima koji su varirali od tri do četiri godine.
| Svjetsko prvenstvo u rukometu za muškarce | |
|---|---|
| World Men's Handball Championship | |
 | |
| Općenito | |
| Utemeljeno | 1938. |
| Broj momčadi | 32 (završnica) |
| Aktualni prvak |  Danska (treći naslov) |
| Najuspješnija momčad |  Francuska (šest naslova) |
Aktualni sustav turnira uključuje kvalifikacije i završni turnir, na kojemu sudjeluju 32 reprezentacije. Kvalifikacije se načelno odvijaju kroz kontinentalna prvenstva, s tim da europske reprezentacije (EHF) prolaze kroz dodatni kvalifikacijski ciklus zbog velikog broja mjesta dodijeljenog reprezentacijama iz te kontinentalne federacije; domaćin(i) i branitelj naslova imaju direktan plasman na sljedeće natjecanje. Do 2015. godine, sve kontinentalne federacije su imale zagarantirane barem jedno mjesto na turniru, međutim IHF je za to prvenstvo oduzeo mjesto OCHF-u, koje se od tog izdanja popunjava pozivnicom reprezentaciji koja se nije uspjela kvalificirati. Od 2021., broj reprezentacija povećan je na 32.
Dosada je održano 26 turnira, a najrecentniji je održan 2023. godine u Poljskoj i Švedskoj. Na završnom turniru je od 1938. godine sudjelovalo ukupno 59 reprezentacija, s tim da nijedna reprezentacija nije sudjelovala na svim turnirima. Rekorder po broju naslova je Francuska, sa šest titula, dok je aktualni prvak Danska s tri uzastopna naslova. Očita je dominacija europskih reprezentacija; od ukupno deset reprezentacija što su osvajale naslov prvaka, sve su došle iz Europe. Samo su tri neeuropske reprezentacije – Egipat, Tunis i Katar – uspjele izboriti polufinale, dok je među njima samo Katar uspio osvojiti medalju (drugo mjesto, 2015.); Egipat i Tunis su na kraju zauzimali četvrta mjesta.
Od 1957. godine, IHF organizira i svjetsko prvenstvo za žene.
Historija uredi
1938. – 1960. uredi
U vremenu kada je veliki rukomet, koji se igrao na otvorenom, još uvijek dominirao, Međunarodna amaterska rukometna federacija (IAHF), preteča današnjeg IHF-a, dogovorila je s Hitlerovom Njemačkom organizaciju prvog svjetskog prvenstva u dvoranskom rukometu 1938. godine. Na turniru su sudjelovale samo četiri reprezentacije – Njemačka, Austrija, Švedska i Danska – koje su dobile pozivnicu za glavni turnir. Nakon dva dana igranja u grupnom sustavu, Njemačka je pobjedom nad Austrijom osigurala prvo mjesto, dok je Švedska tijesno porazila Dansku (2:1) za brončanu medalju.[1] Međutim, unatoč organiziranom turniru, dvoranski rukomet je u ovom periodu bio u sjeni velikog rukometa, koji je bio dominantni sport na kog se fokusirala i djelatnost tadašnjeg IAHF-a.[1] Kako je samo godinu dana nakon organiziranog turnira izbio Drugi svjetski rat, natjecanja se nisu organizirala.
IAHF je 1946. godine reoganiziran kao Međunarodna rukometna federacija. Novoformirani IHF još je uvijek, u poslijeratnom periodu, davao prednost velikom rukometu, organiziravši dva svjetska prvenstva u tom sportu. Ipak, s dolaskom 50-ih godine, dvoranski rukomet je postepeno počeo dobivati na popularnosti u Skandinaviji, dok je veliki rukomet još uvijek bio dominantniji u ostatku Europe.[1] Sukladno tom porastu popularnosti, Švedska je 1954. godine, u suradnji s IHF-om, organizirala drugo svjetsko prvenstvo u dvoranskom rukometu, na kojemu je uvjerljivo i pobijedila. Bilo je to prvo prvenstvo u dvoranskom rukometu nakon 16 godina pauze.[1] Od tog su se trenutla prvenstva u velikom i dvoranskom rukometu organizirala paralelno, s tim da je potonji sve više dobivao na popularnosti. Treće prvenstvo u dvoranskom rukometu organizirala je Istočna Njemačka 1958. godine; dvoranski sport masovno je sticao naklonost u germanofonim dijelovima Europe, a došlo je i do sudjelovanja prve neeuropske reprezentacije, Brazila.[1] Iako je ujedinjena reprezentacija Njemačke bila veliki favorit, porazom od Čehoslovačke, njihov je put prema tituli prvaka stao; titulu prvaka je, na koncu, obranila Švedska, koja je u finalu porazila upravo Čehoslovačku.[1]
1961. – 1970. uredi
Dvoranski rukomet je tokom 60-ih godina konačno ostvario svoj dominantni status, dok je veliki rukomet postajao sve manje važan; još jedno prvenstvo u tom sportu održano je 1963. godine, a posljednje 1966. godine, nakon čega je taj sport, praktički, "nestao".[2] Sljedeće prvenstvo organizirala je Zapadna Njemačka 1961. godine, a na njemu je započela dominacija rumunjske reprezentacije, koja će (uz izuzetak prvenstva 1967. godine) trajati sve do 1974. godine; uz to, bilo je to posljednje prvenstvo prije unifikacije 1990. godine na kojemu je nastupila ujedinjena reprezentacija Njemačke.[2] Nakon prvenstva u Čehoslovačkoj 1964. godine, dvoranski rukomet je zbog veće dinamičnosti, bolje podloge za igranje, ali i izbjegavanja problema s vremenskim uvjetima, ostvario potpunu dominaciju te je postao glavna vrsta rukometa u cijelom svijetu; već spomenuto posljednje prvenstvo u velikom rukometu održano je 1966. godine u Austriji, a posljednji svjetski prvak bila je Zapadna Njemačka.[2]
Na svjetskom prvenstvu 1967. godine u Švedskoj došlo je do prve značajnije promjene formata, odnosno uvođenja četvrtfinala za prve dvije reprezentacije iz svake od četiri grupe (sudjelovalo je 16 reprezentacija). Turnirom je ponovo dominirala tada nepobjediva Rumunjska, ali koja je izgubila od Čehoslovačke u polufinalu, što je bila senzacija; Čehoslovaci su na koncu postali, po prvi i jedini puta, prvaci, dok su Rumunji osvojili broncu.[2] Nepobjediva generacija iz Istočne Europe vratila se na pobjedničke staze na prvenstvu 1970. godine u Francuskoj, koje je ostalo zapamćeno i po tome što je IHF po prvi puta uveo posebnu grupnu fazu na kojemu su neuspješne reprezentacije iz prvog kruga razigravale za plasman od 9. do 12. mjesta.[2] Taj format kasnije će postati tzv. President's Cup.
Višerazinski sustav uredi
Od 1970. pa sve do 1990. godine, IHF je ustalio organizaciju svjetskih prvenstava svake četiri godine. U međuvremenu su se na različitim kontinentima počela javljati kontinentalna prvenstva, koja su ujedno služila i kao kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo. Nakon što je Rumunjska 1974. godine zaključila svoj niz dominacije, IHF je od 1976. godine uveo promjene. Naime, za europske reprezentacije organizirana su tzv. C (od 1976.) i B (od 1977.) Svjetska prvenstva, na kojima su slabije rangirane europske reprezentacije mogle izboriti plasman na "glavno" Svjetsko prvenstvo.[3] C prvenstvo bilo je organizirano dvije godine prije početka "glavnog" prvenstva, a prve dvije momčadi kvalificirale su se za B prvenstvo, koje se organiziralo godinu dana prije "glavnog" prvenstva; B prvenstva služila su kao europske kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo. Posljednje C prvenstvo održano je 1990. godine, a posljednje B prvenstvo 1992. godine.
U periodu od 1972. pa sve do 1993. godine, IHF nije značajno mijenjao format natjecanja, a na svim turnirima je sudjelovalo 16 reprezentacija.
Suvremena historija uredi
Suvremena historija rukometnih prvenstava započinje 1995. godine, kada je broj sudionica povećan na 24. Kako je sada svaka kontinentalna federacija imala utemeljeno kontinentalno prvenstvo, IHF je mogao usustaviti kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo tako da uključi reprezentacije iz svih kontinenata. Uz to, organizacija prvenstava skraćena je sa svake četiri, na svake dvije godine. Devedesete godine obilježilo je snažno rivalstvo reprezentacija Švedske i Rusije, dok je reprezentacija Francuske od 2009. do 2017. godine ostvarila niz jednak onom rumunjskom iz 60-ih i 70-ih godina (Francuska nije bila svjetski prvak, u tom periodu, samo 2013. godine). IHF je nekoliko puta mijenjao format druge faze turnira (između izbacivanja i drugog kruga po grupama), međutim suština je ostala ista; Svjetsko prvenstvo je, također, organizirano kao primarni put za kvalifikacije na rukometni turnir na Olimpijadi.
Od 2021. godine, broj sudionica završnice povećan je na 32 reprezentacije.
Format natjecanja uredi
Kvalifikacije uredi
Samo postojanje, a s tim i format, kvalifikacija za IHF Svjetsko prvenstvo često se mijenjao tokom godina, dok se cijeli sustav konačno nije afirmirao od prvenstva 1995. godine; kvalifikacije za sljedeća prvenstva su, doduše, doživljavale određene promjene, ali se radilo o minornim varijacijama u kontekstu već etabliranog sustava. Zbog slabe popularnosti sporta i malog odaziva reprezentacija, određena prvenstva na samom početku nisu imala kvalifikacije (tako 1938. i 1958.), već su reprezentacije igrale temeljem pozivnica; prve ikada održane kvalifikacije bile su za prvenstvo 1954. godine, na kojemu su sudjelovale samo europske reprezentacije pa su iste igrale kvalifikacije. Za prvenstvo 1958. godine nisu održane kvalifikacije, ali je došlo do prve participacije neeuropske zemlje, Brazila, koji je dobio pozivnicu za prvenstvo; reprezentacija Belgije je bila rezerva za turnir.[4] Prve vaneuropske kvalifikacije održane su u Africi i Americi za prvenstvo 1964. godine, na kojima je sudjelovala i jedna azijska reprezentacija, iako na tom kontinentu nisu organizirane kvalifikacije.[5] U narednim godinama, vaneuropske kvalifikacije održavane su sporadično, ovisno o broju prijavljenih reprezentacija tako da odrđenog kontinuiteta nije bilo kvalifikacija za prvenstvo 1982. godine, kada je svaki kontinent dobio svoje kvalifikacijske turnire.
Format kvalifikacija varirao je. Neeuropske zemlje su inicijalno imale posebne kvalifikacijske turnire, međutim kasnije su kontinentalna prvenstva, koja su utemeljena tokom 70-ih godina, služila kao kvalifikacijski turniri. Uz to, osim domaćina, zagarantirana mjesta imali su i olimpijski pobjednici (kada su se prvenstva poklapala s olimpijskim godinama) te najbolje plasirane reprezentacije s prethodnog prvenstva. Od 1977. godine pa do 1992. godine, europske reprezentacije su imale dodatni kvalifikacijski ciklus kroz tzv. B Svjetsko prvenstvo, kroz koje su mogle izboriti mjesto na "glavnom" turniru.
Formiranjem europskog i oceanijskog prvenstva 1994. godine, svi su kontinenti dobili svoje kontinentalne turnire. Od tada je IHF započeo s praksom da domaćini i branitelj naslova imaju direktan plasman, kao i najbolje plasirane momčadi (najčešće 3 ili 4) s kontinentalnih prvenstava; zbog najvećeg broja mjesta, EHF je imao i dodatni kvalifikacijski ciklus na kojemu su reprezentacije koje drugačije nisu izborile plasman mogle osigurati mjesto na svjetskom prvenstvu. Do prvenstva 2015., Oceanija je također imala jedno zagarantirano mjesto za svog kontinentalnog prvaka, međutim IHF je to mjesto oduzeo 2014. godine, zbog spora oko statusa OCHF-a kao priznate kontinentalne federacije;[6][7][8] prazno mjesto rezervirano je za pozivnicu prema diskreciji IHF-a. S obzirom na povećanje broja reprezentacija na 32 od prvenstva 2021., IHF je donio odluku da će domaćin narednih Olimpijskih igara imati zagarantiranu pozivnicu za dva prvenstva koja prethode igrama, ukoliko ne bi izborio plasman na neki drugi način.
Završni turnir uredi
U završnici prvenstva trenutno igraju 24 reprezentacije, što je stanje koje je aktualno od 1995. godine. Turnir traje otprilike dva tjedna, a igra se kroz dvije faze, s tim da su iste kroz godine prolazile kroz određene promjene. Prvi krug uvijek je bio grupni sustav, dok je drugi sustav varirao između faze na izbacivanje i druge grupne faze. Od prvenstva 2021. godine, na završnici će sudjelovati 32 reprezentacije.
Uz izuzetak prvenstva 1938. godine, na kojemu su igrale samo četiri reprezentacije i to u jednokružnom grupnom sustavu, prva faza svih prvenstava bila je grupna pa je tako i danas. Ovisno o broju reprezentacija, koji je varirao od 12, preko 16 do, konačno 24, iste su bile rasporežene u dvije do četiri grupa s različitim brojem momčadi. Iste redovito igraju međusobno u jednokružnom sustavu, a najbolja ili nekoliko najboljih reprezentacija bi prolazilo u sljedeću fazu. Aktualni format, korišten na prvenstvu 2019. godine, imao je četiri grupe s po šest reprezentacija; tri prvoplasirane iz svake grupe prolazile su u drugu fazi. Na ranijim izdanjima prvenstava, po četiri bi reprezentacije prolazile u drugu fazu, ali ta je promjena bila uvjetovana promjenom formata drugog kruga.
Momčadi koje ne bi izborile plasman u drugi krug, neovisno o njihovom broju, odlaze u tzv. President's Cup, gdje temeljem plasmana u grupi međusobno igraju utakmice za konačni plasman. Utakmice za plasman momčadi koje ne bi prošle u drugi krug prvi puta su uvedene 1970. godine, ali u obliku posebne grupne faze s jednokružnim sustavom igranja. Od te godine, utakmice za plasman igrale su se u sklopu takve, posebne grupne faze, sve do 1995. godine, kada je prvi puta uveden sustav na izbacivanje s polufinalnim i finalnim utakmicama; do 2007., sustav utakmica za plasman nekoliko se puta mijenjao tako da je došlo do kombiniranja grupnog sustava s onim na izbacivanje. President's Cup je imenom uveden na prvenstvu 2007. godine, s tim da je na prva dva izdanja (2007., 2009.) bio organiziran kao kombinacija grupne faze i one na izbacivanje, dok je od 2011. godine organiziran samo u formi izbacivanja.
Ukoliko se u fazi po grupama dogodi da dvije ili više momčadi imaju jednak broj bodova nakon svih odigranih utakmicama, IHF službeno propisuje sljedeće kriterije rangiranja:[9]
- broj bodova dobiven u međusobnim susretima
- gol razlika u međusobnim susretima
- broj golova postignut u međusobnim susretima (ako više od dvije ekipe imaju jednako bodova)
- gol razlika u svim utakmicama
- broj golova u svim utakmicama
- izvlačenje kuglica
Druga faza prošla je kroz dvije varijente od 1954. godine, s tim da je u sustav na izbacivanje, koji je počinjao s osminom ili četvrtfinalom (ovisno o broju reprezentacija), bio češće koristen. Druga varijanta, koja se koristila na prvenstvu 2019. godine, bila je druga grupna faza, gdje su tri ili četiri prvoplasirane reprezentacije iz prve grupne faze igrale međusobno u drugoj grupnoj fazi; u toj varijanti, prve dvije reprezentacije iz svake grupe igrale bi polufinale, dok bi ostale igrale utakmice za plasman. Nakon završene druge faze, momčadi su igrale dva polufinala, odnosno utakmicu za treće mjesto i finale.
Izbor domaćina uredi
Izbor domaćina odvija se u sklopu sastanka Vijeća IHF-a na IHF-ovim kongresima; domaćini se određuju i po nekoliko godina unaprijed. Inicijalno, domaćinstva prvenstava dodijeljivala su se prema dogovoru IHF-a i nacionalnih saveza, dok danas postoji normirani sustav izbora koji uključuje izbor između više predloženih kandidatura. Vijeće IHF-a ne mora glasovati u punom sastavu za izbor domaćina. Za razliku od sličnih izbora u drugim sportovima, IHF nema posebna pravila o rotaciji kontinenata po pitanju domaćinstava.
Takva praksa dovela je do toga da je, zaključno s 2023. godinom, Svjetsko prvenstvo samo pet puta odžržano izvan Europe; i dok je to u inicijalnoj fazi natjecanja bilo jedino moguće, s obzirom da je mali broj reprezentacija van Europe uopće postojao, u suvremenim uvjetima više ne postoje objektivne potrebe za tim. Prva neeuropska zemlja koja je organizirala prvenstvo bio je Japan, koji je bio domaćin 1997. godine; dvije godine kasnije, Egipat je organizirao turnir, a daljnji neeuropski domaćini bili su Tunis (2005.) i Katar (2015.). Uz to, do 2019. godine, uvijek je samo jedna zemlja bila domaćin prvenstva, međutim IHF Svjetsko prvenstvo 2019. godine zajedno su organizirale Danska i Njemačka,[10][11][12] a isto će uraditi Poljska i Švedska 2023. godine.[13]
IHF Svjetsko prvenstvo 2021. godine održalo se u Egiptu, koji je tako po drugi puta organizirao natjecanje i postao prva i zasad jedina neeuropska zemlja koja je čak dva puta organizirala prvenstvo.[13]
Uspjesi domaćina uredi
U historiji ovog natjecanja, činjenica domaćinstva često je znala biti velika pomoć istima. Do 2019. godine, ukupno se sedam puta dogodilo da domaćini prvenstva ujedno budu i prvaci. Na prva dva prvenstva, onima 1938. i 1954., titule su osvajali domaćini Njemačka, odnosno Švedska. Nakon toga, taj je niz prekinut sve do 2001. godine, kada je Francuska kao domaćin postala prvak, a isti će pothvat ponoviti i 2017. godine. Njemačka je 2007. godine također postala prvak kao domaćin, a taj je podvig ostvarila još i Španjolska 2013. godine. Na prvom Svjetskom prvenstvu s dvojnim domaćinstvom, onom 2019. godine, Danska je kao jedan od domaćina osvojila svoj prvi svjetski naslov.
No, osim osvajanja prvenstva, domaćini su često znali upravo na tim turnirima ostvariti svoje najbolje plasmane ili pak ostvariti izvrsne rezultate. Tako je rukometna reprezentacija Istočne Njemačke 1974. godine po drugi puta za redom osvojila drugo mjesto, što je ostao njihov najbolji plasman u historiji turnira. Ista situacija je i s Katarom, koji je kao domaćin 2015. godine osvojio drugo mjesto, postavši tako jedina neeuropska reprezentacija koja je došla do finala svjetskog prvenstva; drugo mjesto kao domaćin osvojila je i Hrvatska 2009. godine (iako je ona imala jedan naslov prvaka iz 2003.). Od ostalih značajnih rezultata, Tunis je 2005. godine kao domaćin osvojio četvrto mjesto, što i danas ostaje njihov najbolji rezultat na ovom natjecanju, a Švedska je 2011. godine po prvi puta nakon deset godina izborila polufinale svjetskog prvenstva kao domaćin, osvojivši na kraju četvrto mjesto.
Cjelokupna situacija izgleda ovako:
| Godina | Domaćin | Plasman | Najbolji plasman (van domaćinstva) |
|---|---|---|---|
| 1938. |  Njemačka | 1. mjesto (finale) | 2. mjesto (finale) |
| 1954. |  Švedska | 1. mjesto (finale) | 1. mjesto (finale) |
| 1958. |  Istočna Njemačka | 3. mjesto (drugi krug)1 | 2. mjesto (finale) |
| 1961. | Zapadna Njemačka | 4. mjesto (drugi krug)1 | 1. mjesto (finale) |
| 1964. |  Čehoslovačka | 3. mjesto (drugi krug) | 1. mjesto (finale) |
| 1967. | Švedska | 5. mjesto (četvrtfinale) | 1. mjesto (finale) |
| 1970. |  Francuska | 12. mjesto (prvi krug) | 1. mjesto (finale) |
| 1974. |  Istočna Njemačka | 2. mjesto (finale) | 2. mjesto (finale) |
| 1978. |  Danska | 4. mjesto (drugi krug) | 1. mjesto (finale) |
| 1982. | Zapadna Njemačka | 7. mjesto (drugi krug) | 1. mjesto (finale) |
| 1986. |  Švicarska | 11. mjesto (drugi krug) | 4. mjesto (drugi krug) |
| 1990. | Čehoslovačka | 7. mjesto (drugi krug) | 1. mjesto (finale) |
| 1993. | Švedska | 3. mjesto (drugi krug) | 1. mjesto (finale) |
| 1995. |  Island | 14. mjesto (osmina finala) | 5. mjesto (četvrtfinale) |
| 1997. |  Japan | 15. mjesto (osmina finala) | 10. mjesto (prvi krug) |
| 1999. |  Egipat | 7. mjesto (osmina finala) | 4. mjesto (polufinale) |
| 2001. |  Francuska | 1. mjesto (finale) | 1. mjesto (finale) |
| 2003. |  Portugal | 12. mjesto (drugi krug) | 10. mjesto (drugi krug) |
| 2005. |  Tunis | 4. mjesto (polufinale) | 11. mjesto (drugi krug) |
| 2007. | Njemačka | 1. mjesto (finale) | 2. mjesto (finale) |
| 2009. |  Hrvatska | 2. mjesto (finale) | 1. mjesto (finale) |
| 2011. | Švedska | 4. mjesto (polufinale) | 1. mjesto (finale) |
| 2013. |  Španjolska | 1. mjesto (finale) | 1. mjesto (finale) |
| 2015. |  Katar | 2. mjesto (finale) | 8. mjesto (četvrtfinale) |
| 2017. | Francuska | 1. mjesto (finale) | 1. mjesto (finale) |
| 2019. | Danska | 1. mjesto (finale) | 1. mjesto (finale) |
| Njemačka | 4. mjesto (polufinale) | 2. mjesto (finale) | |
| 2021. | Egipat | 7. mjesto (četvrtfinale) | 4. mjesto (polufinale) |
| 2023. |  Poljska | 15. mjesto (drugi krug) | 2. mjesto (finale) |
| Švedska | 4. mjesto (polufinale) | 1. mjesto (finale) | |
| 2025. | Danska | TBD | 1. mjesto (finale) |
| Hrvatska | TBD | 1. mjesto (finale) | |
 Norveška | TBD | 2. mjesto (finale) | |
| 2027. | Njemačka | TBD | 2. mjesto (finale) |
- 1 Istočna i Zapadna Njemačka su nastupale kao ujedinjeni njemački tim.
Rezultati uredi
Pregled svih dosadašnjih prvenstava uredi
Uspješnost reprezentacija uredi
Od 1938. godine, ukupno je 59 reprezentacija nastupilo na IHF Svjetskim prvenstvima, uključujući i pet zemalja koje više ne postoje; od istih, ukupno 11 reprezentacija, sve europske, osvajalo je naslov prvaka svijeta. Francuska je s ukupno šest naslova najuspješnija reprezentacija, a slijede ju Rumunjska i Švedska s po četiri naslova; Francuska i Švedska su ujedno i rekorderi po broju osvojenih medalja, njih 11. Od reprezentacija koje su titulu osvajale više puta, tu su Njemačka (3; jednu kao Zapadna Njemačka), Rusija (2), Španjolska (2) i Danska (2). Po jedan naslov osvajale su Hrvatska te bivše Čehoslovačka, SFR Jugoslavija i Sovjetski Savez.
Uzastopne naslove osvajale su reprezentacije Švedske, Rumunjske, Francuske i Danske, s tim da su Rumunjska i Francuska to uspjele u čak dva navrata. Francuska je ujedno i najefikasnija reprezentacija - igrala je u sedam finala, od kojih je pobijedila u njih šest - dok su Rumunjska (4) i Španjolska (2) jedine reprezentacije koje su pobijedile u svim finalima što su ih igrale.
Pregled najuspješnijih reprezentacija uredi
| Rang | Zemlja | Zlato | Srebro | Bronca | Ukupno |
|---|---|---|---|---|---|
| 1 | .svg){kind=small} Francuska | 6 | 2 | 4 | 12 |
| 2 |  Švedska | 4 | 4 | 4 | 12 |
| 3 |  Rumunjska | 4 | 0 | 2 | 6 |
| 4 | Danska | 3 | 3 | 1 | 7 |
| 5 |  Njemačkaa | 3 | 2 | 1 | 6 |
| 6 |  Rusija | 2 | 1 | 0 | 3 |
| 7 |  Španjolska | 2 | 0 | 3 | 5 |
| 8 |  Hrvatska | 1 | 3 | 1 | 5 |
| 9 |  Čehoslovačka | 1 | 2 | 2 | 5 |
| 10 |  Sovjetski Savezb | 1 | 2 | 0 | 3 |
| 11 | .svg){kind=small} SFR Jugoslavijab | 1 | 1 | 2 | 4 |
| 12 |  Istočna Njemačka | 0 | 2 | 2 | 4 |
| 13 |  Norveška | 0 | 2 | 0 | 2 |
| 14 |  Poljska | 0 | 1 | 3 | 4 |
| 15 |  Austrija | 0 | 1 | 0 | 1 |
 Mađarska | 0 | 1 | 0 | 1 | |
 Katar | 0 | 1 | 0 | 1 | |
| 18 |  SR Jugoslavijab | 0 | 0 | 2 | 2 |
| 19 |  Slovenija | 0 | 0 | 1 | 1 |
| Ukupno | 28 | 28 | 28 | 84 | |
Bilješke:
- a Uključuje medalje koje je osvojila ujedinjena reprezentacija Njemačke (1954. – 1961.) i Zapadna Njemačka (1964. – 1990.).
- b Sovjetski Savez (od 1992.), SFR Jugoslavija (od 1992.) i SR Jugoslavija (od 2006.) više ne postoje. U tablici su, radi bolje preglednosti i nekonzistentnosti u pripisivanju medalja od strane međunarodnih sportskih organizacija, sve medalje navedene prema zemljama koje su ih osvajale, a ne prema nasljednicama i zemljama kojima su te medalje kasnije pripisivane.
Najveći uspjesi po kontinentalnim zonama uredi
Od svih reprezentacija koje su igrale finale IHF Svjetskog prvenstva, samo je jedna dolazila iz AHF-a (Azija), dok su sve ostale iz EHF-a (Europa); turnire su osvajale isključivo europske reprezentacije. Što se tiče ostalih reprezentacija, dvije afričke reprezentacije – Egipat (2001.) i Tunis (2005.) – igrale su polufinala Svjetskih prvenstava i osvajale četvrta mjesta, dok reprezentacije s ostalih kontinenata nikada nisu ostvarile tako visoke plasmane.
| Konfederacija | AHF | CAHB | EHF | OHF | PATHF | Ukupno | |
|---|---|---|---|---|---|---|---|
| NACHC | SCAHC | ||||||
| Momčadi | 65 | 66 | 366 | 7 | 20 | 39 | 563 |
| Top 8 | 4 | 8 | 208 | 0 | 1 | 0 | 220 |
| Top 4 | 1 | 2 | 109 | 0 | 0 | 0 | 1113 |
| Top 2 | 1 | 0 | 56 | 0 | 0 | 0 | 58 |
| Prvi | 0 | 0 | 28 | 0 | 0 | 0 | 28 |
| Drugi | 1 | 0 | 27 | 0 | 0 | 0 | 28 |
| Treći | 0 | 0 | 28 | 0 | 0 | 0 | 28 |
| Četvrti | 0 | 2 | 26 | 0 | 0 | 0 | 28 |
Nagrade uredi
Po završetku svakog turnira, IHF dodjeljuje nagrade igračima koji su se na određeni način istaknuli na turniru. Uz standardiziranu nagradu za igrača utakmice, koja se dodjeljuje pojedinom igraču nakon svake odigrane utakmice na turniru, IHF dodjeljuje i sljedeće nagrade:
- Najkorisniji igrač turnira (MVP), koja se od 1990. godine standardizirano uručuje najboljem igraču na turniru;
- Najbolji mladi igrač turnira, koja se od 2023. godine dodjeljuje najboljem mladom igraču na turniru (mada IHF nije precizirao kriterije);
- Najbolji strijelac turnira, koja se od 1990. godine standardizirano uručuje najboljem strijelcu, te;
- All-Star momčad, izbor najboljih igrača po svakoj poziciji koji se provodi od 1993. godine.
Najkorisniji igrač turnira uredi
Najbolji mladi igrač turnira uredi
| Godina | Domaćin | Najbolji mladi igrač | Reprezentacija | Ref. |
|---|---|---|---|---|
| 2023. | Poljska / Švedska | Juri Knorr | Njemačka |
Najbolji strijelac turnira uredi
