RMS Titanic

RMS Titanic ime je dobio po Titanima iz starogrčke mitologije. 'RMS' u imenu stoji za 'Royal mail steamer' što je u to vrijeme bila oznaka za brodove ugovorene za prijevoz pošte. Zato se na Titanicu nalazio poštanski ured te soba za razvrstavanje pošte u kojima je radilo pet poštanskih službenika, troje iz SAD-a i dvoje Britanaca.^[10] Na Titanic je, s obzirom na činjenicu da je bio ugovoren za prijevoz pošte, bilo ukrcano 3364 vreća s poštom (pisma i pošiljke), a posao poštanskih službenika je bio razvrstavanje pošte, kao i briga o novoj pošti koju su stvarali putnici i posada.^[11] Izgrađen u Belfastu, Irskoj, u tadašnjemu Ujedinjenomu Kraljevstvu Velike Britanije i Irske, Titanic je drugi od triju prekooceanskih brodova Olimpijske klase; prvi je bio RMS Olympic, a treći HMHS Britannic.^[12] U početku se Britannic trebao zvati Gigantic i biti duži od tisuću stopa (305 m).^[13] Godine 1912., bili su daleko najveća plovila u floti britanske pomorske tvrtke White Star Line koja se sastojala od 29 brodova.^[14] O gradnji triju brodova prvi put su raspravljali upravitelj White Star Linea J. Bruce Ismay i američki ulagač J. P. Morgan koji je upravljao matičnom tvrtkom White Stara, International Mercantile Marine Co. (IMM).

White Star Line sve više se suočavao s izazovima najvećeg konkurenta Cunarda koji je nedavno porinuo Lusitaniju i Mauretaniju - najbrže putničke brodove na svijetu. Njemački prijevoznici Hamburg America i Norddeutscher Lloyd nisu bili predaleko od Cunarda. Umjesto brzinom, Ismay je namjeravao konkurirati veličinom, stoga je predložio komisiji novu klasu brodova koji će biti veći od bilo čega što je dosad plovilo na morima, a pored toga i zadnji odgovor udobnosti i raskoši.^[15] Tvrtka je htjela poboljšati svoju flotu pretežito da odgovori na Cunardove divove, ali i da ujedno zamijeni svoj najstariji par putničkih brodova koji su još uvijek bili u službi: SS Teutonic iz 1889. i SS Majestic iz 1890. Olympic je zamijenio Teutonic, a Titanic Majestic. Nakon gubitka Titanica, Majestic će se vrati na svoje staro mjesto na liniji Southampton - New York.^[16]

Brodove je izgradila belfastska brodograđevinska tvrtka Harland and Wolff koja je surađivala s White Starom još od 1867. godine.^[17] Harland and Wolff uvijek je mogao računati na kreativnu slobodu kada je dizajnirao brodove za White Star Line; inače bi naručitelj izradio koncept i dao Harland and Wolffu da ga pretvori u nacrt broda. Istu slobodu dobili su i po pitanju proračuna: Harland and Wolffu omogućeno je da potroši na brodove koliko god treba sredstava, plus dodatnih pet posto kao profit.^[18] Za Olimpijsku klasu brodova, dogovorena cijena iznosila je tri milijuna funti (340 milijuna funti u vrijednosti 2018. godine) za prva dva broda plus "ugovorna naknada" i uobičajena provizija od pet posto.^[19]

Harland and Wolff postavio je svoje vodeće arhitekte na projekt. Projektiranje je nadgledao William Pirrie, direktor Harland and Wolffa i White Star Linea; pomorski arhitekt Thomas Andrews, šef projektantskog odjela Harland and Wolffa; Edward Wilding, Andrewsov pomoćnik odgovoran za proračune i Alexander Carlisle, glavni tehnički crtač i voditelj brodogradilišta.^[20] U Carlisleova zaduženja spadale su dekoracije, oprema i uređenje općenito, uključujući izradu učinkovitih sohi za čamce za spašavanje. Wilding je otpušten nakon Titanicove nesreće zato što je na njega Pierre, ničim zasluženo, svalio krivnju za gubitak broda.^[21]

Dana 29. srpnja 1908. godine, Harland and Wolff predstavio je nacrte J. Bruce Ismayu i ostalom vodstvu White Star Linea. Ismay ih je odobrio, dva dana kasnije potpisao ugovore i time započeo gradnju.^[22] U tom trenutku prvi brod (Olympic) nije imao ime, nego samo oznaku "Broj 400" pošto je to bio 400. trup kojeg je gradio Harland and Wolff. Pored broja 400 ubrzo je položena kobilica broj 401, Titanic.^[23]

Titanic je krenuo iz engleske luke Southampton na svoje prvo prekooceansko putovanje 10. travnja 1912. godine. Titanicovo prvo putovanje trebalo je biti prvo od mnogih prekoatlantskih putovanja toga broda.

U nastojanju osvajanja Plave vrpce Atlantika na svojemu prvomu putovanju u New York, kapetan Edward John Smith namjerno je krenuo kraćim smjerom, sjevernijim od propisanoga, i time zanemario opasnost od sudara s ledenim santama. Samo četiri dana kasnije, 14. travnja 1912. godine u 23:40 sati, Titanic se pri brzini od 22 čvora sudario sa santom leda, koja mu je probila oplatu, nakon čega je u 2:20 sati i potonuo.

Broj žrtava uredi

Titanic je nakon sudara poslao poziv u pomoć, a prvi brod koji je stigao u pomoć bio je Carpathia. Od 2 223 putnika i članova posade preživjelo ih je samo 706. Poginulo je ili ih se utopilo 1 517, od toga 1 360 muškaraca te 157 žena i djece.^[24] Među njima i 27 Hrvata.

Kod ukrcavanja u čamce za spašavanje pazilo se da – prema izričitoj zapovijedi kapetana Edwarda J. Smitha – žene imaju prednost kod ukrcavanja: kako je potonuće i ukrcavanje na čamce trajalo gotovo tri sata, spašeno je 74 % od svih žena na brodu, 52 % sve djece i 20 % svih muškaraca. Od muških se članova posade spasilo svega 21 %; od 22 žene zaposlene na brodu, spasilo se međutim čak 20. Pripadnost privilegiranoj prvoj klasi putniku je davala otprilike 30 % veću šansu za preživljavanje (uostalom, čamci su se nalazili na gornjim palubama broda, blizu sobama prve klase). Pripadnost ženskom spolu značila je, otprilike, 370 % veću šansu za preživljavanje.^[25]

Titanic je pronađen 1985. godine. Pronašli su ga Robert Ballard i Jean-Louis Michel.

Katastrofu Titanica četrnaest je godina prije „predvidio” Morgan Robertson u svojemu romanu Futility, or the Wreck of Titan. Roman donosi priču o britanskome putničkom brodu Titanu, koji, budući da je bio na glasu kao nepotopiv, nije imao dovoljno čamaca za spašavanje. Na putu prema New Yorku jedne je travanjske večeri udario u santu leda i potonuo u sjevernome Atlantiku. Iako je nakon katastrofe pravoga Titanica ponovno objavio roman, s malim izmjenama, sličnosti su ostale zapanjujuće. Novi brod imao je 66 000 tona istisnine; Robertsonov je imao 70 000 tona istisnine. Stvarni je bio dugačak 882,5 stopa, a izmišljeni 800 stopa. Oba su imala tri elise i brzinu od 24-25 čvorova. Oba su mogla nositi oko 3 000 ljudi i oba su imala čamce za spašavanje tek za jedan dio putnika. Oba su bila nazivana i „nepotopivima”.

Na mogućnost raspadanja olupine ukazali su podvodni istraživači koji su godinama redovno posjećivali ostatke na dnu u kanadskim atlantskim vodama, uočivši širenje hrđe koja je zahvatila mnogo veći postotak površine na kovinskim dijelovima.

Prema nekim tvrdnjama, višestruki pokušaji podizanja Titanica na površinu, kao i odobreni, ali i nezakoniti posjeti turista i lovaca na potopljeno blago, mogli su doprinijeti bržemu korodiranju broda. Međutim, drugi tvrde da je uzrok brzoga hrđanja u inače hladnim vodama i u pojačanomu ribarenju iznad toga područja. Smanjena količina ribe mogla bi biti povezana s narušavanjima ravnoteže mikroorganizama, koji po uginuću padaju na dno i biološkim putem pospješuju koroziju.^{[nedostaje izvor]}

Paluba, časničke kabine i jarbol urušili su se i nestali pod pijeskom, a hrđa je zahvatila i pramac broda.^{[nedostaje izvor]}

Prva digitalna snimka cijele olupine Titanica, napravljena je 2023. godine pomoću novih tehnologija koje omogućuju snimanje dubokog mora. Ova snimka omogućuje jedinstveno trodimenzionalno pregledavanje olupine. Znanstvenici se nadaju da će ova snimka omogućiti otkrivanje novih detalja o nesreći potonuća iz 1912.^[26]

Na Titanicu bilo je 30 hrvatskih putnika, a preživjelo ih je samo troje. Preživjeli su Mara Osman-Banski iz Vagovine pokraj Čazme, Ivan Jalševac iz Topolovca pokraj Siska i Nikola Lulić Draja^[27] iz Konjskoga Brda pokraj Perušića.^[28] Ivan Jalševac jedini je od preživjelih Hrvata ostavio pisani dokument o tomu događaju.^[29]

Popis stradalih i spašenih^[30]

• Chirnside, Mark. 2004. The Olympic-Class Ships (en. Brodovi Olimpijske klase). Tempus Publishing. Stroud, England. ISBN 978-0-7524-2868-0CS1 održavanje: ref=harv (link)
• Beveridge, Bruce; Hall, Steve. 2011. Description of the ship (en. Opis broda). Halpern, Samuel (ur.). Report into the Loss of the SS Titanic: A Centennial Reappraisal (en. Izvješće o gubitku RMS Titanica: ponovna procjena). The History Press. Stroud, UK. ISBN 978-0-7524-6210-3CS1 održavanje: ref=harv (link)
• Bartlett, W. B. 2011. Titanic: 9 Hours to Hell, the Survivors' Story (en. Titanic: 9 sati do pakla, priča preživjelih). Amberley Publishing. Stroud, Gloucestershire. ISBN 978-1-4456-0482-4CS1 održavanje: ref=harv (link)
• Hutchings, David F.; de Kerbrech, Richard P. 2011. RMS Titanic 1909–12 (Olympic Class): Owners' Workshop Manual (en. RMS Titanic 1909.-1912. (Olimpijska klasa): brodogradilišni priručnik). Haynes. Sparkford, Yeovil. ISBN 978-1-84425-662-4CS1 održavanje: ref=harv (link)
• McCluskie, Tom. 1998. Anatomy of the Titanic (en. Anatomija Titanica). PRC Publishing. London. ISBN 978-1-85648-482-4CS1 održavanje: ref=harv (link)
• Eaton, John P.; Haas, Charles A. 1995. Titanic: Triumph and Tragedy (en. Titanic: trijumf i tragedija). W.W. Norton & Company. New York. ISBN 978-0-393-03697-8CS1 održavanje: ref=harv (link)

• Digitalna zbirka Hrvati na Titanicu, arhiv.hr
• Svjedočanstvo Hrvata koji je preživio potonuće Titanica: pušili i pjevali Oj, Savo, Savice, tija vodo ladna ponesi me tamo i onamo..., blagamisterije.com, 14. travnja 2019.
• (engl.) Titanic: Honor & Glory, autentična virtualna rekreacija broda, buduća videoigra
• (engl.) Encyclopedia Titanica
• (engl.) Titanic & Nautical Resource Center  Arhivirana inačica izvorne stranice od 13. ožujka 2016. (Wayback Machine)