Oker (njem. Ocker od lat. ochra: bijeložut od grč. ὤχρα, prema ὠχρός: žut; blijed) je prirodni anorganski pigment kojemu je, uz veće primjese (prirodne) gline, glavni sastojak hidratizirani željezni(III) oksid (FeOOHx0,4 H2O), a sadrži i nešto manganovih i kalcijevih spojeva. Porastom udjela željeza (i mangana) boja okera prelazi iz žute u smeđu i crvenosmeđu. Boju mijenja i žarenjem; najprije postaje jačom (intenzivnijom), a zatim prelazi i tamnije nijanse uz istodobno povećanje pokrivne moći. U prapovijesti se oker upotrebljavao za bojenje i slikanje, ali i u obredne svrhe. Crveni oker simbolizira boju života i stari su mu narodi pripisivali snagu krvi. Već od starijeg kamenog doba (paleolitika) koristio se za posipanje tijela pokojnika ili se pokojniku prilagao u grob kao grumen. Zbog toga su i neke prapovijesne zajednice dobile ime prema tom običaju, primjerice kultura grobova s okerom. Poslije se koristio kao važan pigment za boje i lakove (nalič), a danas su ga iz uporabe gotovo potpuno istisnuli sintetski željezni oksidi, pa se žuti sintetski željezni oksid također naziva okerom.[1] Oker je pigment uglavnom zagasite tamnožute (oker) boje, ali i žutosmeđe do crveno smeđe. Sadrži različit udjel getita, te spojeve mangana i kalcija uz veće primjese gline.[2]

Slika konja u okeru iz francuske špilje Lascaux.
Oker pigment (žuti oker).
Žena iz plemena Himba (sjeverna Namibija) obojena crvenim okerom.

Anorganski obojeni pigmenti

uredi

Do danas je poznato više stotina različitih anorganskih obojenih pigmenata koji se međusobno razlikuju prema boji i drugim svojstvima. Prema kemijskom sastavu, kako se obično pigmenti opisuju, razlikuju se četiri glavne grupe pigmenata: oksidni pigmenti, sulfidni i selenidni pigmenti, kromatni pigmenti i cijanidni pigmenti. S obzirom na boju anorganski se pigmenti, izuzevši bijele i crne, mogu ubrojiti u crvene, smeđe, narančaste, žute, zelene i plave pigmente. Boja i kemijski sastav nisu izravno povezani. Tako na primjer, crvenu boju daju, između ostalih, željezni oksid i kadmijev sulfoselenid, dok različiti oksidi, čak istog metala, željeza, mogu biti crveni, smeđi, narančasti, žuti ili crni, uključujući i prijelazne tonove među tim bojama.

Oksidni pigmenti

uredi

U oksidne pigmente ubrajaju se jednostavni oksidi i hidratizirani oksidi željeza i kroma, te mješoviti pigmenti spinelne ili rutilne strukture. Skupina oksidnih pigmenata vrlo je cijenjena zbog svoje svjetlostalnosti, dobre moći pokrivanja, inertnosti i otpornosti prema otapalima i kemikalijama, te postojanosti na temperature i do 500 °C (osim nekih oksida željeza). Osim tih svojstava, oksidni su pigmenti pogodni i zbog svoje niske cijene.

Prirodni oksidi željeza

uredi

Prirodni oksidi željeza rasprostranjeni su u željeznim rudama širom svijeta, ali je relativno malo ruda dovoljno čisto da bi se isplatilo njihovo iskorištavanje u proizvodnji pigmenata. Oksidni prirodni pigmenti željeza obično se nazivaju prema nalazištima rude. Poznati su španjolski crveni, perzijski crveni, sijena žuti pigmenti i tako dalje. S obzirom na kemijski sastav prirodni oksidni pigmenti željeza sadrže, uz mnoge primjese, određene kemijske spojeve željeza: željezo(III) oksid (α Fe2O3) u crvenim pigmentima, odnosno hidratizirani željezo(III) oksid, getit (α FeOOH) u žutim pigmentima. Prvi se spoj susreće u željeznoj rudi hematitu, a drugi u rudi limonitu. Da bi se iz ruda proizveo pigment, podvrgavaju se one postupcima koji ovise o sastavu rude i o primjesama koje treba ukloniti. Ruda se usitnjuje, primjese se po mogućnosti što bolje odstrane, zatim se proizvod suši, ponekad kalcinira, i melje. Sušenje i kalciniranje osjetljivi su postupci jer se gubitkom vode, što se tom prilikom događa, može promijeniti nijansa pigmenta. Zbog toga su trajanje i temperatura sušenja i žarenja veoma važni i treba ih pažljivo kontrolirati. Poznati prirodni oksidni pigmenti željeza jesu željezno crvenilo, oker i umbra.

Izvori

uredi
  1. oker, [1], "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, mrežno izdanje, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020., pristupljeno 21. 5. 2020.
  2. "Tehnička enciklopedija" (Boje i lakovi), glavni urednik Hrvoje Požar, Grafički zavod Hrvatske, 1987.