Sukulentna biljka

Sukulente obuhvataju skupinu biljaka sa mesnatim, sočnim listovima i/ili stabljikama, rjeđe korijenom. U takvom tkivu mogu skladištiti velike rezerve vode koju tokom suše štedljivo koriste u procesima transpiracije i asimilacije. Tako prilagođene na suha okruženja, kao što je stepa, polupustinja i pustinja ili bilo gdje su suha staništa.

Prema uvjetima u kojima rastu i način prilagodbe, pripadaju kategorijama hemikserofita ili kserofita. Razlikuju se lisnnate (s mesnatim listovima) i stabljične sukulente (s mesnatim stabljikama); rjeđe su korijenske sukulente. Prvoj grupi pripadaju naprimjer Sedum i čuvarkućag, iz porodice Crassulaceae, te aloja iz porodice ljiljana, gdje pripadaju i rodovi Mesembryanthemum i Carpobrotus iz porodice Aizoaceae i druge. Tipski predstavnici stabljičnih sukulenti su valjkasti i stubasti kaktusi, s polulpptastom, kuglastom ili pljosnatom stabljikom i ograncima koji liče na debele, mesnate listove (opuncija), a drugi listovi sureducirani ili preobraženi u trnove.

Neke vrste, kao npr. divovski kaktus Carnegiea gigantea, mogu narasti do dvadesetak metara, i kada padne kiša, mogu skupiti ogromnu količinu vode (do 90% svježe mase tijela). Tokom dugotrajne sušie mogu bez fizioloških poteškoća potrošiti do 70% srezervi vode. Po obliku stabljike, kaktusima su slične i mnoge biljke iz drugih porodica. To je tipski primjer konvergene evolucije (konvergencije), kao prilagodba na slične ekološke prilike u prošlosti. Takve su naprimjer mnoge vrste sukulentnih vrsta roda Euphorbia, koje se vrlo lahko brkaju s kaktusima. Na mjestu rane, mlječike izlučuju mliječni sok, po čemu se razlikuju od kaktusa.

• Hidrofite