Ljudska prava

Od početaka do kraja antike uredi

Tokom historije ideja o postojanju osnovnih ljudskih prava se pojavila pre gotovo 4.000 godina tokom vladavine babilonskog kralja Hammurabija u 18 veku pre nove ere. Ovaj ratoborni kralj koji će tokom 42 godine svoje vladavine uspešnim ratovima proširiti svoje kraljevstvo će u historiji ostati poznat pre svega po Hamurabijevom zakoniku kojim su regulirani svi zakoni u njegovom kraljevstvu. Iako je taj zakonik imao svoje prethodnike na području Mezopotamije kao što je na primer bio Urukagin zakonik koji navodno govori o slobodi i jednakosti ^[1] on je najbolje sačuvan primerak tog doba pa od njega počinje službena historija ljudskih prava. Dobro sačuvani primjerci Hamurabijevog zakonika osim kazni za razna protuzakonita djela govore i o pitanjima ženskih prava, muških prava, dječjih prava i prava robova što ga čini jedinstvenim sačuvanim zakonikom svog doba.

Hamurabijev zakonik će se koristiti vekovima nakon što je prvi put izdan u 18 veku, ali vremenom će ipak pasti u zaborav nakon čega se moralo čekati na zakonik Kira Velikog osnivača Ahemenidske Perzijske Monarhije. Sačuvani primerak njegovog zakonika će biti poznat pod imenom Kirov cilindar koji veliki kralj izdaje 539 pre nove ere povodom osvajanja Babilona. U njemu on garantira vjerska prava i pravo na povratak u svoje domove osoba zatočenih u Babilonu od strane sada poražene države. Kirov cilindar će u 20 veku postati predmet brojnih kontrovezi pri čemu se ona osnovna tiče pitanja da li se on bavi ljudskim pravima ili ne. Neki eksperti i ustanove ga danas smatraju prvim službenim dokumentom o ljudskim pravima ^[2][3][4] dok se određeni eminentni historičari ahemenidskog perioda protive takvoj interpretaciji ^[5][6][7]. Bez obzira na kontroverzu njegova kopija se danas nalazi u sjedištu Ujedinjenih Naroda kao simbol bezvremenskih ljudskih prava.

Gotovo u isto vreme kada nastaje Kirov cilindar u Kini živi i radi na Konfucije na čijim idejama nastaje Konfucijanizam. Temelj tog etičkog i filozofskog sistema koji će zavladati Kinom, Korejom, Japanom i Vijetnamom će biti humanizam ^[8]. Zlatno pravilo konfucijanizma glasi:"Ne čini drugima što ne želiš da drugi učine tebi",a od osoba se očekuje da postupaju humano i altruistički prema drugim članovima zajednice u kojoj živi. Po konfucijanizmu čak su i vladari dužni držati se pravila humanizma, a oni koji to ne čine gube pravo na vladavinu.

Nakon Bliskog Istoka i Kine sledeću značajnu stranicu u historiji ljudskih prava je ispisala Indija čiji vlada Ašoka u trećem veku pre nove ere vrši revolucionarne promene. U svojim ediktima napisanim između 269 i 231 pne Ašoka se bavi pravima stanovnika, zatvorenika i životinja. Po pitanju zatvorenika osuđenih na smrt Ašoka je naredio trodevnu odgodu izvršavanja smrtne kazne kako bi osuđenik mogao podnijeti žalbu na presudu što je u to doba bio revolucionarni koncept kao i onaj socijalnim pravima običnih stanovnika. Po Ašokinom konceptu socijalnih prava u svim delovima njegove države su se morali nalaziti lekovi za lečenje stanovnika (i životinja). U slučaju ako na nekom području nije bilo moguće praviti lekove zbog nedostatka matirjala za njih država se obavezala da nabavi lekove za to područje kako bi svi imali mogućnost za lečenje. Taj Ašokin edikt predstavlja prvi historijski zakonik koji spominje pravo na lečenje, što je druga revolucionarna promena koja se nalazi u njemu tako da na kraju pitanje religije postaje gotovo nevažno u obziru na ranije spomenuta pravila bez obzira što ono govori da sve religije imaju ista prava jer govore o istim pozitivnim vrednostima ^[9].

U Evropi odlučujuću ulogu u razvoju zakona i povodom toga ljudskih prava će odigrati Rimska Republika i potom Rimsko Carstvo. Prvo će se na historijskoj sceni pojaviti Zakoni dvanaest tablica i potom prirodne zakone koji će regulirati prava i dužnosti stanovnika rimske države.^[10]. Kao što je Rimsko Carstvo zakonima uredilo pitanje prava stanovnika ono je kao prvo u historiji donijelo zakone kojima su se štitila i određena ljudska prava robova. Prvi je to učinio car Klaudije koji donosi odluku da rob napušten od gospodara postaje slobodan čovjek, na što se ubrzo nadovezao njegov nasljednik Neron s zakonom da rob može dignuti tužbu protiv svog gospodara na sudu. Vrhunac prava robova je nastupio praktički 100 godina kasnije kada Marko Aurelije donosi odluku da se gospodarima koji ubiju svog roba sudi za ubojstvo ^[11].

Srednji vijek i posle uredi

Pad Zapadnog Rimskog Carstva u 5 vekom i potom preživljavanje samo ostataka Istočnog u 7 veku je samo ubrzalo propadanje ljudskih prava na Mediteranu koje se počelo događati već od polovice 3 veka. Kako su u Evropi propala sva do tada stečena ljudska prava njihov barjak preuzima novostvorena muslimanska religija čiji zagovornici zauzimaju u 7 veku celu Muslimanska osvajanja|afričku obalu mediterana, bliski i srednji istok]], a potom početkom 8 veka i Hispaniju. Medinskim ustavom kojeg će donijeti prorok Muhamed 622 ili 623 godine biti će regulirana prava i obveze svih stanovnika muslimanske države. Taj ustav garantira religiozne slobode, prava žena, stvaranje sudskog sistema za sređivanje problema i mnogo drugog. Posebna zanimljivost Muhamedovih zakona se našla u činjenica da su oni pored ostalog dali ratnim zarobljenicima prava tako da ih na primjer onaj u kojem su zarobljeništvu mora hraniti,a robovi su također dobili određena prava kao ljudska bića. Kako bi se ta ljudska prava stavila u kontekst svog vremena dovoljno je naglasiti da je to u evropi vreme kada rječ potomka anglosaksonskih osvajača na sudu vredi kao rječ dva potomka romanobritanski starosjedioca.

Iz trenutačne zapadnoevropske perspektive sledeći korak u razvoju ljudskih prava se dogodio u Velikoj Britaniji 1215. godine kada je tamošnji engleski kralj Ivan Bez Zemlje pod pritiskom pobunjenih feudalaca morao potpisati Magnu Cartu kojom su ograničene kraljeve moći. Članak 29 Magna carte koji se danas smatra najvažnijim za ovu perspektivu razvoja ljudski prava govori da niti jedan slobodni čovjek neće biti zatvoren ili prognan bez zakonitog suđenja. Tokom praktički istog vremena to jest 7 godina kasnije Kraljevina Ugarska donosi prvu zlatnu bulu koja samo regulira odnos i prava kralja s jedne, plemića s druge strane. Praktički jedina još evropska država koja je imala zakonom regulirana prava i obaveze su bili još uvijek preživjeli ostaci Istočnog Rimskog Carstva koje je nastavilo neprekinuti rimsku pravnu tradiciju i na osnovu čega će Srbija u 14 veku donesti Dušanov zakonik.

Dok je u Evropi tokom 15 veka došlo do početka formiranja kakvog takvog pravnog sistema koji je pokušavao regulirati prava i dužnost stanovnika daleko od toga da bi im dao ravnopravnost u američkim kolonijama tamošnji domoroci nisu imali baš nikakva prava. Kako bi se to promenilo Kastilja je donijela Burgoške zakone 27.12.1512. godine kojima je pokušala regulirati prava američkim domorodaca. Tim zakonima država je regulirala tamošnja iskorištavanja Indijanaca, ali je regulirala da oni moraju dobiti plaću za svoj rad, hranu i krov nad glavom ^[12]. Ti zakoni će na žalost Indijanaca ostati samo mrtvo slovo na papiru.

Vremenski sledeći zakoni koji se bave pravima stanovnika će biti oni Državne zajednice Poljske i Litve imena Varšavska konfederacija. Ova državna zajednica koja se u to doba prostirala od Baltičkog pa gotovo do Crnog mora je unutar svog teritorija imala pripadnike svih hrišćanskih religija. Kako bi se spriječilo kršenje ičijih religioznih prava i bez obzira na protivljenje rimokatoličke crkve Državna zajednica Poljske i Litve je donela 28.1.1573. godine dokument poznat pod imenom Varšavska konfederacija kojim se svima garantiraju religiozne slobode. Za razliku od drugih sličnih zakona evropskih i muslimanskih država ovaj će ostati na snazi bez obzira na promene vladara sve do propasti države 1795. godine zbog čega se on danas nalazi na UNESCO listi ^[13].

Nastanak moderne ideje o ljudskim pravima uredi

Tokom 17 i 18 veka na području zapadne Evrope počinje da se filozofima po prvi put javlja ideja o prirodnim pravima svih ljudi. U prvo doba centar tih filozofskih razmišljanja su bili Nizozemska i Engleska gdje žive Hugo Grotius, Thomas Hobbes i John Locke. Holanđanin Grotius se u svom životu borio za postavljanje države iznad crkve i postojanje slobode religije pošto se država ne bi smjela mješati u vjerska razmišljanja svojih stanovnika ^[14] . Zbog borbe za tako razmišljanje on će biti zatvoren, a njegov nadređeni pogubljen, ali osim što je tako otvorio put drugima on je svojom knjigom De jure belli ac pacis ^[15] postavio temelje internacionalnog zakona po pitanju legalnog statusa rata ^[16]. Englez Thomas Hobbes koji dolazi kasnije će u svojim radovima s jedne strane podržavati kraljevski absolutizam,a s druge strane će se baviti pravima pojedinca, prirodnim zakonima po kojima su svi ljudi rođeni jednaki i teorijom socijalnog ugovora između svih članova ljudske zajednice bez obzira na njihov položaj u društvu. Zbog svog rada Hobbes će biti smatran jednim od očeva moderne političke filozofije ^[17],a njegov rad će biti nastavljen od filozofa John Lockea koji će u svom dijelu Dvije rasprave o vladi iz 1689. godine dodatno razraditi Hobbesov koncept socijalnog ugovora i razrađenu teoriju prirodnih prava. Po Lockeu ljudi su rođeni slobodni i jednaki, a da nema društva oni ne bi imali obaveze jedni prema drugome. Drugi dio Lockeove važnosti za razvoj ideje o ljudskim pravima je njegov poziv na vjersku toleranciju kao i ideja da stanovnici sami biraju svoju vladu. Te njegove ideje u Evropi će dalje razrađivati Voltaire (1694. - 1778.), Jean-Jacques Rousseau (1712. - 1778.) i Immanuel Kant (1724. - 1804.),a ona dodatna da je obaveza stanovnika pokrenuti revoluciju kada su njihova prava ugrožena od vlade će ga učiniti dodatno popularnim tokom američke revolucije (1776).

Na početku američke revolucije biti će 4.7.1776. godine donesena Američka deklaracija o nezavisnosti koja će se direktno pozivati na Lockeov rad,a druga tvrdnja u deklaraciji koja glasi:"Svi ljudi su rođeni jednaki pošto ih je Stvoritelj podario neupitnim pravima među koje spadaju ona na život, slobodu i pravo na sreću" će biti u zapadnim državama često citirana kao moderni početak ljudskih prava. Osim ovog iz zapadne perspektive važnog događaja u razvoju ljudskih prava tu se našla i francuska deklaracija o pravima čovjeka koja je usvojena 26.8.1789. to jest nakon početka francuske revolucije. Ta francuska deklaraciji iz 1789, koja će biti dodatno proširena 1793. počinje prvim člankom koji kaže:"Ljudi se rađaju i žive slobodno i jednaki u pravima. Društvene razlike mogu postojati samo kao opće vrijednosti" dok četvrti članak nastavlja u sličnom stilu:"Svi građani, su jednaki u očima zakona, imaju isti pristup javnim položajima, mjestima i službi, u skladu sa njihovim mogućnostima, bez obzira na razlike sem u vrlinama i nadarenosti".

To pozivanje na ljudska prava koja su jednaka za sve stanovnike se krajem 18 vijeka kada nastaju ove deklaracije ipak nije odnosila na baš sve to jest robovi su bili iz njih izuzeti. To će se ukidanjem robovlasničkih sistema promjeniti tokom 19 veka kada se po prvi put počinje koristiti pojam ljudska prava. Drugu polovicu 19 vijeka po pitanju ljudskih prava obilježava opće prihvaćanje raznih njihovih oblika u Evropi, SAD-u i Kanadi dok će s druge strane od njih najćešće biti izuzete prekomorske evropske kolonije. Najgori javno znani primjer tamošnjih kršenja ljudskih prava će postati Slobodna Država Kongo u kojoj će zločini protiv tamošnjeg stanovništva toliko užasnuti Evropu i SAD da će ta takozvana država biti oduzeta belgijskom kralju 1908. godine.

Kako u 19 vijeku dolazi do proširenja ideje o ljudskim pravima, tako su se pojavili i Evropi i Americi pojavili pokreti koji se zalažu za jednaka prava muškaraca i žena kao i onaj o osmočasovnom radnom danu. Prvi pokret barem de jure ostvaruje svoj cilj kada žene dobivaju pravo glasa od kojega su do tada bile izuzete,a drugi dio se počinje ostvarivati četri dana nakon oktobarske revolucije kada novostvorena Sovjetska Rusija na svom teritoriju uvodi osmočasni radni dan za sve radnike ^[18][19] nakon čega ga počinju uvoditi i druge države koje su do tada imale to pravilo u najboljem slučaju samo za posebne grupe radnika od čega je najdalje do 1917. bio došao Novi Zeland koji je raznim sporazumima bio obuhvatio gotovo sve radnike ^[20]

Povelja Ujedinjenih naroda uredi

Po završetku Drugog svetskog rata države pobednice užasnute zločinima počinjenim od strane Nacističke Nemačke i Japanskog Carstva su donijele odluku o osnivanju Ujedinjenih Naroda u čijoj povelji će biti određena i ljudska prava. U skladu s tim zaključkom članci 55 i 56 Povelje UN-a koja je donesena 1945. godine govore sljedeće:

• Članak 55a:Ujedinjeni Narodi će raditi na promociji višeg životnog standarda, pune zaposlenosti i uvjeta za ekonomski i socijalni razvoj društva.
• Članak 55b:Ujedinjeni Narodi će promovirati rješenja za međunarodne ekonomske, socijalne, zdravstvene i povezane probleme
• Članak 55c:Ujedinjeni Narodi će promovirati međunarodnu kulturnu i edukativnu suradnju.
• Članak 55d:Ujedinjeni Narodi će promovirati univerzalno poštivanje ljudskih prava i osnovnih sloboda za sve bez obzira na rasu, vjeru, jezik ili spol.
• Članak 56:Sve članice Ujedinjenih Naroda se obavezuju raditi pojedinačno ili zajedno na ispunjavanju ciljeva iz članka 55 Povelje Ujedinjenih naroda.^[21]

Ova definicija iako je nepotpuna u puno pogleda predstavlja jedinu međunarodnu opće prihvaćenu definiciju ljudskih prava to jest dužnosti država u zaštiti i promociji prava stanovništva ^[22].

Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima uredi

Godinu dana nakon donošenja Povelje Ujedinjenih naroda počeo je rad na Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima koja će biti izglasana 10.12.1948. godine.^[23]

Deklaracija će imati sveukupno 27 članova podijeljenih na različite tematike tako da prva dva predstavljaju uvod koji se poziva na principe slobode, jednakosti i bratstva. Članovi od 3. do 6. se bave pravima pojedinaca i zabranom robovanja, oni 6-11 s osnovnim ljudskim pravima, 12-17 se bave pravima pojedinaca u društvu, 18-21 se bave s vjerskim, javnim i političkim slobodama dok se posljednji članovi bave socijalnim, ekonomskim i kulturnim pravima.

Niti jedna država nije 1948. godine glasala protiv ovakve deklaracije o ljudskim pravima, ali politički problemi koje je ona stvorila su postali očiti. Za deklaraciju su glasale proameričke države dok su suzdržane pri glasanju bile prosovjetske države i Saudijska Arabija kao jedina stvarno nezavisna muslimanska država i istovremeno zaštitnica muslimanskih svetih mesta Meke i Medine.

Bez obzira na to neslaganje među državama Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima će postati nekakav ideal kojem države teže,a njoj će 1966. godine još biti dodani međunarodni dogovor o civilnim i političkim pravima kao i dogovor o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima koji će stupiti na snagu 1976. godine s tim da će Kina, Saudijska Arabija, Kuba i još par manjih država odbiti potpisati kovenant o civilnim i političkim pravima, dok će SAD, Saudijska Arabija i još par manjih država odbiti onaj o ekonomskim, kulturnim i socijalnim pravima.

Prema Univerzalnoj deklaraciji o pravima čoveka, fundamentalna ljudska prava se krše kada, između ostalog:

• su određena rasa, veroispovest ili grupa lišeni priznanja subjektiviteta (Članovi 2. i 6.)
• se muškarci i žene ne tretiraju kao jednaki (Član 2.)
• se različite rasne ili religiozne grupe ne tretiraju kao jednake (Član 2.)
• su ugroženi život, sloboda ili bezbednost ličnosti (Član 3.)
• su osobe izložene prodaji i upotrebljavane kao robovi (Član 4.)
• kada se nad osobama primenjuju okrutne, nehumane ili ponižavajuće kazne poput torture ili egzekucije (Član 5.)
• kada se žrtvama zlostavljanja uskraćuje efikasno rešavanje slučaja putem suda (Član 8.)
• kada se kazne izriču arbitrerno ili jednostrano, bez odgovarajućeg i poštenog suđenja (Član 11.)
• kada državni službenici vrše samovoljno mešanje u lični život građana (Član 12.)
• je građanima zabranjeno da napuste ili da se vrate u svoju zemlju (Član 13.)
• su uskraćeni pravo na slobodu govora ili slobode veroispovesti (Član 18. i 19.)
• je uskraćeno pravo na pristup sindikatu. (Član 23.)
• je uskraćeno pravo na obrazovanje (Član 26.)

Ostali UN sporazumi uredi

Tokom sledećih desetljeća doći će do pojave i raznih drugih međunarodnih sporazuma o ljudskim pravima unutar raznih organa Ujedinjenih Naroda. Prvi od tih sporazuma je međunarodna konvencija o eliminaciji svih vrsta rasne diskriminacije. Ona biva izglasana 1966. godine u generalnoj skupštini UN-a kao odgovor na prije svega jačanje antisemitizma,ali i sve druge vrste diskriminacija. Iako će ova konvencija biti potpisana od svih država veliki dio njih predvođen SAD-om, Velikom Britanijom, Indijom i Kinom će odbiti članak 14 konvencije koji dava mogućnost pojedincima da pred međunarodnim organima tuže vlastitu državu zbog diskriminacije ^[24]. Osim osporavanja ovog članka konvencije veliki broj drugih pretežno afričkih i arapskih država osporava član 22. pošto se po jednoj njegovoj interpretaciji dopušta pokretanje postupka pred Međunarodnim sudom pravde, dok s druge strane pre svega zapadnoevropske države i SAD osporavaju član 4. koji govori o govoru mržnje pošto se po njima on nalazi u suprotnosti s slobodom govora.

Vremenski sljedeći sporazum po redu je konvencija o ukidanju svih vrsta diskriminacija prema ženama. Ovu UN konvenciju koja biva izglasana 18.12.1979. godine su potpisale i priznale sve članice Ujedinjenih Naroda s izuzetkom SAD-a, Sudana, Irana, Somalije, Palaua i Tonge ^[25] . Od država koje nisu u UN-u Tajvan je potpisao konvenciju ^[26] dok ti nije učinio Vatikan ^[25]. Trenutačno komitet koji predsjedava ovim pitanjem unutar Ujedinjenih Naroda čine i dvije predstavnice s područja bivše Jugoslavije kojima će mandat isteći 2014. godine. To su Violeta Neubauer iz Slovenije i Dubravka Šimonović iz Hrvatske.

Pet godina nakon konvencije o pravima žena u generalnoj skupštini Ujedinjenih Naroda je izglasana konvencija Ujedinjenih nacija protiv torture. Ova konvencija izglasana 10.12.1984. će dobiti veliki publicitet u svijetu, ali ipak neće postati opće prihvaćena. Dok će ju s jedne strane potpisati sve američke (izuzetak su Bahami) i evropske države, s druge strane će ju odbiti Indija, Iran, Irak, Vijetnam i veći broj afričkih država ^[27].

Neupitno međunarodno najpopularnija od svih konvencija o ljudskim pravima je ona o pravima djeteta. Ona će biti izglasana praktički aklamacijom u generalnoj skupštini Ujedinjenih Naroda 20.11.1989. godine ^[28]. Pojednostavljenim rječnikom ova konvencija nalaže da države postupaju u najboljem interesu djeteta, zabranju rad djeci i zabranjuje dosuđivanje doživotne robije ili smrtne kazne djeci to jest osobama mlađima od 18 godina. Ovu konvenciju su potpisale gotovo sve država iako je njih 9 na početku izrazilo određenu suzdržanost. Jedine države koje nisu potpisale ovu konvenciju su Somalija koja je 1991. godine postala propala država i SAD. Službeni razlog za protivljenje SAD ovom sporazumu kao i onom protiv diskriminacije žena se temelji na razmišljanju da se oni bave unutrašnjom politikom po pitanju obitelji što sprečava vladu u zaštiti prava pojedinaca ^[29]

Sljedeći UN sporazum o ljudskim pravima je onaj o pravima invalidnih osoba. Ta konvencija koja će biti donesena 13.12.2006.^[30] godine se bori protiv diskriminacije invalida, njihovom uključivanju u društvo, ljudskom dostojanstvu, jednakosti životnih mogućnosti, pravom na rad, omogućavanju invalida da sami donose svoje odluke i drugim problemima od kojih pate osobe s invaliditetom. Po definiciji ove konvencije invalidi su osobe koje dugotrajno pate od fizičkih ili psihičkih problema koje im onemogućavaju punu uključenost u društvenu zajednicu. Ovu konvenciju iz različitih razloga neće ratificirati veliki broj država bez obzira da li su one visoko razvijene kao skandinavske države, Japan i SAD ili su nerazvijene države kao na primer one iz centralne Afrike dok među onima koje su je potpisale postoji određen broj njih koje su zatražile i dobile izuzetke od različitih pravila (primjer:Velika Britanija i Holandija ^[30]).

Kao poslednja UN konvencija dolazi ona o pravima migranata. Ova konvencija nije vremenski poslednja jer je bila potpisana još 1990. godine ^[31], ali je daleko najnepopularnija od svih drugih konvencija pošto u državama potpisnicama živi samo 3 % stanovnika naše planete. Države potpisnice ove konvencije su pre svega one iz Latinske Amerike i severozapadne Afrike dok su se gotovo sve druge predvođene industrijskim velesilama odbile da ju potpišu.

Islamska deklaracija o ljudskim pravima uredi

Nakon višedesetljetne tišine u svom protivljenju univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima Saudijska Arabija se više nije nalazila usamljena pošto su joj se javno u razmišljanju pridružili Sudan i Iran ^[32]. Nakon Iranske revolucije tamošnja nova vlada je 1981. godine iznesla službeno razmišljanje da im je univerzalna deklaracija neprihvatljiva jer se temelji na sekularnoj interpretaciji jevrejsko-hrišćanske tradicije koja ne može biti prihvatljiva muslimanskim državama ^[33]. Od te izjave iz 1981. godine politička aktivacija vjernika u muslimanskim državama je rezultirala jačanjem takve interpretacije što je dovelo 1990. godine do potpisivanje Kairske deklaracije o ljudskim pravima ^[34] .

Po ovoj deklaraciji muslimanska interpretacija ljudskih prava se temelji na islamskom pravu. Kairska deklaracija jasno zabranjuje diskriminaciju na osnovi rase, boje, jezika, spola, vjerovanja, religije, političke stranke, socijalnog statusa i bilo kojeg drugog obzira. Također deklaracija se poziva na svetost života i njegovog očuvanja što je dužnost napisana u islamskom pravu.

Kada se govori o obiteljskim pravima Kairska deklaracija navodi pravo muškaraca i žena na vjenčanje ne obazirujući se na rasu, nacionalnost ili boju kože. Oba bračna partnera imaju ista prava po pitanju djece, ali dužnost muža je socijalna i financijska sigurnost obitelji.

Pored ostalog ova deklaracija zabranjuje hapšenja bez razloga i vođenje bilo kakvih medicinskih ili drugih eksperimenata na ljudima.

Na kraju Kairska deklaracija o ljudskim pravima koja je napisana u 25 točaka navodi u zadnje dvije da su sva prava spomenuta u njoj podložna islamskom pravu ^[35].

Prije svega drugog Islamska deklaracija o ljudskim pravima će biti kritizirana jer nigdje ne spominje religiozne slobode i mogućnost promjene religije ^[36].

Deklaracija iz Bangkoka uredi

Slično kao što su muslimanske države deklaracijom iz Kaira izložile svoje stajalište o ljudskim pravima nezadovoljne universalnom deklaracijom tako su to učinile i dalekoistočne države deklaracijom iz Bangkoka 1993. godine. Ta deklaracija se poziva na principe Povelje Ujedinjenih naroda, na Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima i na potrebu univerzalnosti ljudskih prava koji će se neselektivno primjenjivati. Po toj deklaraciji sve države bez obzira na svoju veličinu imaju pravo da same izaberu politički sistem koji im najviše odgovara kao i da samostalno izaberu svoj put razvoja ekonomskog, socijalnog i kulturnog razvoja. U skladu s tim niti jedna država se nema pravo uplitati u unutrašnje poslove neke druge države. Također države potpisnice priznaju da su ljudska prava univerzalna, ali smatraju da se mora uzeti u obzir evolucija internacionalnih normi i različitih kulturnih, istorijskih i religijskih pozadina u čijem kontekstu se ta prava razvijaju.

Najvažnije ljudsko pravo po pitanju deklaracije iz Bangkoka je ono na ekonomski razvoj,a najveća pretnja za to pravo je razlika između bogatih i siromašnih država to jest razlika između sjevera i juga. Države potpisnice deklaracije iz Bangkoka smatraju da je siromaštvo glavna smetnja uživanju ljudskih prava i potvrđuju potrebu razvoja koji će biti čist, siguran i zdrav za ljudsku rasu ^[37]. Tu razliku između azijskih vrednosti i onih zapadnih će pokušati opisati bivši singapurski premijer Lee Kuan Yew rečima:

Azijske vrednosti ne moraju biti obavezno jednake evropskim ili američkim vrednostima. Zapadne vrednosti su slobode pojedinačne osobe. Držeći se azijske i kineske kulture mojih predaka moje vrednosti su za vladu koja je poštena i efikasna.^[38]

Dok se prije spomenuta prava i njihove interpretacije raznih država i organizacija bave stanovnicima u doba mira Ženevske konvencije reguliraju prava zarobljenih vojnika i običnih slobodnih stanovnika u doba ratne situacije. Početak regulacije tih prava pada još u 1864. godinu kada evropske države 22.8.1864. godine potpisuju prvu ženevsku konvenciju koja se pre svega bavila pravima ranjenih vojnika. Po toj prvoj konvenciji države potpisnice se obavezuju humano ponašati prema svim zarobljenim ranjenim i bolesnim neprijateljskim vojnicima koje je država dužna liječiti. Također države se obavezuju drugu zaraćenu stranu obavjestiti o poginulim identificiranim vojnicima.

Vremenom je ta konvencija postala nedovoljna pa je kao posljedica užasa Rusko-japanskog rata sklopljena 1906. godine druga konvencija koja se bavila pre svega pravima pripadnika ratne mornarice.

Treća Ženevska konvencija koja je potpisana 27.7.1929. godine če postati neupitno najvažnija i najcitiranija od svih u doba rata. Ona se bavi pravima svih ratnih zarobljenika u međunarodnom ratu. U popis osoba koje imaju zaštitu po toj konvenciji se računaju osim običnih vojnika, pripadnici dobrovoljačkih jedinica, milicija, civila na okupiranim područjima i pripadnika vojnih snaga čije postojanje kao legalnih jedinica ne priznaje druga strana. Ova konvencija je posebno zanimljiva pošto njen 3 članak po prvi put govori o pravima vojnika u doba građanskog rata za razliku od svih drugih konvencija koje se bave samo međunarodnim sukobima.

Četvrta Ženevska konvencija će biti potpisana 1949. godine pod enormnim utjecajem Drugog svjetskog rata i pre svega tadašnjih masovnih žrtava civilnog stanovništva ^[39]. Članak 4 ove konvencije glasi:"Osobe zaštićene po ovoj konvenciji su oni koji u bilo kojem trenutku i na bilo koji način se nađu na području ratnog sukoba ili okupacije, u rukama jedne od strana u sukobu ili okupacijskih snaga od kojih nisu državljani." Konvencija iz tog popisa zaštićenih osoba naglašeno isključuje državljane države koja nije potpisala konvenciju i stanovnike neutralne ili savezničke države koja ima normalne diplomatske odnose s državom u čijim se rukama nalaze.

Zaštita kojoj su podložni civili na okupiranom području kao i ratni zarobljenici je zaštita od:

• 1) Nasilja, mučenja, sakaćenja i ubojstva.
• 2) Uzimanja taoca
• 3) Ponižavanja
• 4) Presuda i pogubljenja koja nisu donesena na regularnom sudu u skladu s svim zaštitama normalnog sudskog postupka.

Četvrta Ženevska konvencija će nakon te 1949. godine biti proširivana s 3 dodatna protokola, ali dva koja se bave pravima žrtava u građanskom ili internacionalnom ratu će ratificirati sve države Europske unije, Rusija i Kina i većina manjih država, dok će Indija, Indonezija, Izrael, Pakistan, SAD i Turska to odbiti, a treću konvenciju koja stvara jedinstven znak za sve medicinske ratne jedinice će ratificirati većina Europske Unije i SAD, ali i malen broj drugih država ^[40] .

Tri godine nakon donošenja povelje Ujedinjenih naroda to jest 1948. godine biva osnovana Komisija Ujedinjenih naroda za ljudska prava koja će biti poznata po engleskoj skraćenici UNHCR. Tokom 60 godina svog postojanja ova organizacija će proći kroz dvije potpuno različite faze. U prvoj koja traje od 1948. do 1967. godine UNHCR će raditi na promociji ljudskih prava, ali ih neće nikome nametati dok u drugoj fazi koja će trajati od 1968 do 2006. godine će aktivno raditi na ljuskim pravima. U toj drugoj fazi UNHCR provodi istrage kršenja ljudskih prava tokom koje se barem de jure ne obaziru na granice i dopuštenja država za istragama. Tokom 6 desetljeća dugog postojanja UNHCR će biti kritiziran pre svega po tome što svaka država bez obzira na vlastito stanje ljudskih prava može postati predsjedavajuća u ovoj organizaciji tako da će zbog toga doći gotovo do diplomatskog incidenta kada Sudan 2004. godine biva izabran na tu poziciju.

Manje od 2 godine nakon toga događaja UNHCR biva ukinut, a na njegovo mesto dolazi Savet za ljudska prava Organizacije ujedinjenih nacija ^[41]. Ovom UN organizacijom upravlja 47 država članica koje bivaju izabrani od strane generalne skupštine UN-a po regionalnom ključu tako da Afrika, Azija i Evropa s angloamerikom davaju po 13 članica,a Latinska Amerika ih dava 8. Za razliku UNHCR-a da bi država bila izabrana u upravljački odbor ove organizacije teoretski ona mora ispunjavati par najosnovnih uvjeta koji dokazuju da ih ona samo na svom teritoriju poštuje. To navodno pravilo na kraju ipak neće sprečiti da na primer iz zapadne perspektive kršitelji ljudskih prava Etiopija ^[42], Libija i Ujedinjeni Arapski Emirati budu izabrani.

Osnovno oruđe Saveta za ljudska prava Organizacije ujedinjenih nacija za promociju ljudski prava je periodični pregled ljudskih prava svih država članica UN-a. Tokom tog pregleda koji se ponavlja svake 4 i pol godine utvrđuje se stanje ljudskih prava u svakoj državi i daju se zahtjevi da se neka prava poboljšaju ako ne ispunjavaju određene uvjete.

Visoki komesarijat je najnovija agencija UN-a za ljudska prava. Ona nastaje 21.12.1993. nakon Svetske konferencije za ljudska prava s ciljem koordinacije poslova za zaštitu ljudskih prava unutar Ujedinjenih Nacija ^[43]. Predsedavajući ove agencije nosi titulu Visokog komesara za ljudska prava,a trenutačna osoba na ovoj funkciji je južnoafrička odvjetnica indijskog porjekla Navi Pillay. Godišnji budžet ove agencije iznosi 120 miliona dolara, a javno proglašeni njegovi ciljevi su:

• Promovisanje opšteg uživanja svih ljudskih prava praktičnim delovanjem volje i rešenosti svetske zajednice kao što je navedeno od strane Ujedinjenih nacija;
• Igranje vodeće uloge po pitanjima ljudskih prava i naglašavanje značaja ljudskih prava na međunarodnom i nacionalnom nivou;
• Promovisanje međunarodne saradnje po pitanju ljudskih prava;
• Stimulisanje i koordiniranje akcija za ljudska prava širom sistema Ujedinjenih nacija;
• Promovisanje univerzalne ratifikacije i primene međunarodnih standarda;
• Pomaganje u razvoju novih normi;
• Podržavanje organizacija za ljudska prava i nadgledanja primene sporazuma;
• Odgovaranje na pojave ozbiljnih kršenja ljudskih prava;
• Preduzimanje preventivnih akcija za ljudska prava;
• Promovisanje uspostavljanja nacionalnih organizacija za zaštitu ljudskih prava;
• Preduzimanje aktivnosti i operacija za zaštitu ljudskih prava na terenu;
• Obezbeđivanje obrazovanja, informisanja, savetodavnih usluga i tehničke pomoći u oblasti ljudskih prava.

• Osnovna ljudska prava
• Sloboda govora
• Sloboda religije
• Demokracija
• Diktatura
• Ljudski rad